O projektu

Područje istraživanja projekta je Balkanska divokoza (R. rupicapra balcanica), a navedena je u Crvenoj knjizi sisavaca Hrvatske kao regionalno izumrla vrsta. Divokoza je uvrštena na Annexes V. stanišne direktive Europske unije i Appendix III Bernske konvencije, dok je Balkanska divokoza uključena u Annexes II i IV stanišne direktive Europske unije i appendix III Bernske konvencije. Europske populacije divokoza svrstane su u 2 vrste na temelju njihovih morfoloških i bihevioralnih karakteristika . Divokoza je autohtona vrsta u Republici Hrvatskoj i istaknuti dio njezine prirodne baštine. Dvije od 7 podvrsta Sjevernih divokoza (Alpska divokoza i Balkanska divokoza) prepoznate su u planinskim sustavima Dinarida, s kontaktnom zonom i hibridizacijom na području Sjevernog Velebita. Iako postoje neka objavljena istraživanja o Alpskim podvrstama, malo je podataka o Balkanskim podvrstama. Područje distribucije Balkanske divokoze obuhvaća planinske lance Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Albanije, Grčke, Makedonije i Bugarske. Veličina cijele podvrste grubo je procijenjena na tisuću jedinki i smatra se da opada u svim populacijama. Tijekom ranih 1900-ih, populacije divokoza Dinarskog područja su nestale iz raznih razloga kao što su: neodrživi lov, krivolov, ispaša stoke, grabežljivaci i prirodne nepogode. Posljednji nalazi divokoza na Velebitskom masivu sežu u 1907. kada je nekoliko životinja osmotreno te im se kasnije nije moglo ući u trag. Povijesni podaci i arheološka istraživanja potvrdila su veliku gustoću populacije divokoza na sjeverozapadnim Dinaridima u Hrvatskoj, ali je ova populacija nestala prije postavljanja taksonomske klasifikacije. Ovaj štetan čovjekov utjecaj ispravljan je reintrodukcijom nakon Drugog svjetskog rata koja je zapostavila genetske probleme sa životinjama različitog genetskog podrijetla.
​
Divokoza prvenstveno zahtjeva otvorena stjenovita staništa iznad linije šuma, populacije su fragmentirane i povezanost između njih nije poznata. Mala veličina populacije i niska genetska varijabilnost populacije divokoza u Dinaridima čine ih veoma ranjivima. Krivolov i translokacije uvjetovali su izrazito substrukturiranje postojeće genske zalihe. Također, u preglednom radu, Corlatti i sur. (2011.) ukazuje na isti problem (hibridizacije, translokacije), što može povećati rizik od gubitka diferenciranih zaliha gena i uzrokovati genetsko izumiranje vrste (npr. Kartuzijska divokoza, Tatranska divokoza, Balkanska divokoza). Nekoliko istraživanja provedenih na divokozama u raznim dijelovima Europe pokazala su visoku i značajnu razliku između gotovo svih populacija, čak i na mikrogeografskoj skali, i novo izraženi efekt uskog grla, što je rezultat genetskog drifta i niske stope protoka gena. Međutim, zaključak svih istraživanja je važnost genetskih analiza kako bi se razdvojili i interpretirali uzorci raznolikosti te definirali uvjeti koji su važni za očuvanje i upravljanje divokozom.
Schaschl i sur. (2012.) pokušali su dokučiti značajke imunoloških gena divokoza kako bi smanjili osjetljivost jedinki na patogene. Analizirali su varijabilnost (homo- vs. heterozigotnost) gena od glavnog kompleksa histokompatibilnosti (MHC), koji ima važnu ulogu u prepoznavanju infektivnih agensa. U područjima pogođenim manganom, udio muških heterozigota MHC gena povećava se s dobi, što upućuje na veću smrtnost od homozigotnih jedinki, dok se taj trend nije odrazio na ženske jedinke. Važno je napomenuti da preživljavanje muških jedinki divokoza nije povezano s heterozigotnosti općenito već samo sa heterozigotnosti MHC gena. Zaključili su da MHC heterozigotni mužjaci žive duže od homozigota. Reproduktivno aktivnije muške jedinke imaju manju stopu preživljavanja od ženki, najvjerojatnije zbog slabijeg energetskog stanja tokom zime zbog ranijeg iscrpljivanja tijela što rezultira gubitkom masnih naslaga te većom podložnosti parazitima. Ova situacija čini MHC-posredovanim imunim odgovorom koji je važniji za mužjake nego za ženke, što upućuje na relativno jači selekcijski pritisak na MHC gene kod muškaraca nego kod žena.
​
Kao karizmatični papkar, Balkanska divokoza, izvrstan je vodeći primjer vrste za očuvanje planinskih ekosustava Balkanskog poluotoka, koji je jedan od 35 vrućih svjetskih bioloških mjesta raznolikosti. Isto tako moramo biti svjesni da je biološka raznolikost kulturna baština što je izrazito važno kako bi se zaštitila Balkanska divokoza za buduće generacije.

Ciljevi

Glavni cilj

Specifični ciljevi